Osnovna funkcija ustavnog sudstva je utvrđivanje nesuglasnosti općih pravnih akata, s jedne strane, i ustava, s druge strane, što za krajnji cilj ima jačanje demokratskih principa uključujući posebno vladavinu prava. U ovom tekstu ću prikazati nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i komparirati ih s nadležnostima Ustavnog suda Republike Hrvatske, države koja je kao i Bosna i Hercegovina bila federalna jedinica SFRJ i imala je socijalističku tradiciju.
Ustavni sud BiH
Ustavni sud BiH se javlja kao subjekt stvaranja prava, zajedno sa zakonodavnim organom, i to kada vrši apstraktnu ocjenu pravnih akata – entitetskih ustava i zakona. Ocjenu suglasnosti entitetskog zakona s državnim zakonom Ustavni sud BiH može vršiti samo kad to od njega zatraži određeni sud, gdje odluka u konkretnom predmetu zavisi od takve ocjene. Funkciju usuglašavanja ostatka pravnog sistema s Ustavom BiH, Ustavni sud BiH vrši i putem rješavanja sporova između različitih političko-teritorijalnih jedinica i državnih institucija. Ustav BiH sadrži odredbu da nadležnosti Ustavnog suda uključuju, ali se ne ograničavaju na navedene situacije.1 Ustavni sud BiH nije iskoristio ovu situaciju i vlastitim Pravilima2 propisao da u tumačenju i primjeni ove odredbe Ustavni sud može preispitivati i ustavnost državnih zakona, odnosno općih pravnih akata. U praksi je Ustavni sud to zaista i radio3 (na web stranici Ustavnog suda BiH je navedeno: „iako Ustav eksplicitno govori samo o „odredbama zakona entiteta“, slijedeći generalni zadatak Suda da podržava Ustav Bosne i Hercegovine, ovim se od ocjene ustavnosti ne isključuju i zakoni Bosne i Hercegovine)“.4 Ustavni sud BiH nema nadležnost da ocjenjuje zakonitost bilo kojeg općeg pravnog akta. Kada znamo da se u toku jedne godine 99% predmeta koje Ustavni sud BiH riješi odnosi na tzv. apelacionu nadležnost, možemo zaključiti da je slaba ustavno-sudska zaštita ustavnosti i zakonitosti na nivou Bosne i Hercegovine.
Dodatni problem je što je Ustav ograničio krug subjekata koji mogu podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti. U principu to su isti oni subjekti koji sudjeluju u donošenju zakona i drugih općih akata (član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, predsjedavajući i zamjenici predsjedavajućeg oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i kvalificirani broj poslanika/delegata zakonodavnih organa države, entiteta i Distrikta Brčko BiH), pa onda i ne čudi što je jako mali broj predmeta apstraktne ocjene ustavnosti, po kojima Ustavni sud postupa. I kod Ustavnog suda FBiH se javlja isti problem (uz problem nedovoljnog broja nadležnosti ovog ustavnog suda kod ocjene pravne valjanosti propisa u FBiH),5 jako je mali broj subjekata koji najčešće i nemaju interes za pokretanjem postupka ocjene ustavnosti zakona ili drugog propisa, budući da su u nekoj fazi donošenja ovih akata, na neki način, sudjelovali. Riječ je o najužem krugu nosilaca čelnih funkcija u federalnoj i kantonalnoj izvršnoj vlasti, odnosno o subjektima iz federalnog ili kantonalnog zakonodavnog organa koji je propis i donio. Krug ovlaštenih subjekata pokretanja postupka pred Ustavnim sudom BiH i Ustavnim sudom FBiH bi trebalo proširiti i na ona koja postoje u većini ustava drugih država. Pored već predviđenih subjekata, potrebno bi bilo ovlaštenje pokretanja postupka pred navedena dva ustavna suda dati i općinskim i gradskimvijećima, teopćinskim načelnicima i gradonačelnicima, kada smatraju da određeni propisi nisu u skladu sa ustavom ili zakonom u smislu povrede ustavnog položaja općine/grada. Ostale organizacije i zajednice bi trebale imati ovo pravo kada smatraju da neki opći pravni akt ugrožava njihova ustavna prava. Također bi se i ustavnim sudovima trebala dati nadležnost da ex officio pokrenu postupak ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa i općih akata, kada u svojoj praksi ustanove da bi određenu odredbu općeg pravnog akta trebalo ocijeniti u propisanom postupku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je više puta odlučivao povodom svoje nadležnosti u članku IV/3.f) Ustava BiH, koji predstavlja svojevrsnu prethodnu kontrolu ustavnosti zakona. Ustavni sud BiH je izričito „odbijao da definira ili da detaljno navede elemente koji čine vitalne interese konstitutivnih naroda“6 te se jasno izjasnio da „se neće upuštati u taksativno nabrajanje elemenata vitalnog interesa jednog naroda“.7 Međutim, ovaj državni organ je 2005. godine odredio četiri faktora koja utiču na određivanje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa:8 1. Pojam „vitalnog interesa“ je funkcionalna kategorija: ne može se promatrati odvojeno od pojma konstitutivnosti naroda čije vitalne interese štiti član VI/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine; 2. Pojam konstitutivnosti naroda nije apstraktan pojam, već on inkorporira određene principe bez kojih jedno društvo, s ustavno zaštićenim razlikama, ne bi moglo efikasno funkcionirati; 3. Značenje „vitalnog interesa“ je djelomično oblikovano članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji naglašava da je Bosna i Hercegovina demokratska država, odnosno „da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva“ (alineja 3. Preambule); 4. Vitalni interesi konstitutivnih naroda uključuju zaštitu raznih prava i sloboda koji pružaju značajnu pomoć u osiguravanju da konstitutivni narodi mogu iznijeti svoje interese u okviru kolektivne jednakosti i sudjelovanja u funkcioniranju države.
Do sada je u svojoj praksi Ustavni sud BiH prepoznao slijedeće elemente vitalnog interesa konstitutivnih naroda: a.) učestvovanje u sistemu vlasti i aktivnostima javnih organa vlasti u punom kapacitetu; b.) efektivno sudjelovanje konstitutivnih naroda u procesu donošenja političkih odluka (u smislu sprečavanja apsolutne dominacije jedne grupe nad drugom); c.) slobodu korištenja svog jezika u sudjelovanju i pristupuobrazovanju, informacijama iidejama; d.) njegovanje vlastite tradicije; e.) slobodu na multikulturalni religijski život; te f.) povratak izbjeglica i raseljenih osoba.9
Iz ovoga možemo vidjeti da je Ustavni sud BiH imao određenu ulogu u definiranju pojma vitalnog nacionalnog interesa, kojeg je ograničio za političke aktere, jer je naglasio da se ovaj institut ne može koristiti na štetu državne funkcionalnosti ili ako bi vodio „nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva“. Ustavi oba entiteta daju definiciju, odnosno sadržaj instituta „vitalnog nacionalnog interesa“.10 Jedan od nedostataka ovakvog sadržaja je što je navedeno osam pitanja/alineja koji definiraju vitalni nacionalni interes, a nakon ovog nabrajanja je navedeno „i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa...“11
Ustavni sud ima i nadležnost da odlučuje o bilo kom sporu koji se po Ustavu BiH javlja između entiteta, između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, što uključuje i odlučivanje o ustavnosti odluke jednog entiteta o uspostavljanju posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama. Ovdje se Ustavni sud BiH javlja kao arbitar u političkim konfliktima između Bosne i Hercegovine i entiteta.
Ljudska prava nije dovoljno samo propisati, već je važno i stvoriti institucije, administrativne i sudske mehanizme nadzora da bi se propisana ljudska prava u društvenoj praksi realizirala.12 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je nadređena svim drugim zakonima u BiH. Tako članak II/6 Ustava BiH obavezuje sve institucije da primjenjuju ljudska prava iz članka II/2 Ustava BiH. Ovo znači da svaki redovni sud u BiH, kada postupa u konkretnim slučajevima, mora voditi računa o tome da li je pravni osnov, kojeg mora u konkretnom slučaju primijeniti, u skladu s ustavnim principima. Prema tome, redovni sudovi moraju znati Ustav BiH, Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, sudsku praksu Ustavnog suda BiH i praksu Evropskog suda za ljudska prava.
Članak VI/3.c) Ustava BiH je dao mogućnost bilo kom redovnom sudu u BiH da Ustavnom sudu BiH postavi preliminarno pitanje ustavnosti neke odredbe/zakona od čije primjenezavisi odluka tog suda. Svaki sud u BiH može zatražiti od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da ocijeni je li zakon kojeg on treba primijeniti u konkretnom slučaju u suglasnostis Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom o ljudskim pravima iopćim pravilima međunarodnog prava.13 Dakle, ovdje je riječ o mogućnosti, a ne obavezi redovnog suda da zastane s redovnim postupkom i postavi pitanje ustavnosti Ustavnom sudu BiH.14
Uz apelacionu jurisdikciju Ustavnog suda BiH, konkretna i incidentna ocjena ustavnosti je nadležnost Ustavnog suda BiH, koja je veoma važna za redovne sudove. U odluci broj U 5/10 od 26. 11. 2010. godine došlo je do promjene15 aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za konkretnu/incidentnu ocjenu ustavnosti zakona. Do ove odluke, aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za konkretnu /incidentnu ocjenu ustavnosti imali su predsjednici sudova na inicijativu postupajućeg suca ili bez te inicijative. Ustavni sud BiH je promijenio taj stav i odlučio da svaki sudac, koji postupa u predmetu, s obzirom na to da je on dominus litis, ima također pravo prekinuti konkretan slučaj te pokrenuti konkretnu/incidentnu ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH. Ukoliko se radi o sudskim vijećima, ovakve odluke bi trebale da, u skladu sa svojim procesnim pravilima, donesu vijeća, a zahtjev formalnopravno treba da potpiše predsjednik sudskog vijeća.16
Slijedeće pitanje je problem tzv. paralelne neustavnosti/nezakonitosti koja postoji u brojnim federacijama, a koja se javlja kada je određeni akt istovremeno protivan i Ustavu Bosne i Hercegovine i ustavu entiteta, tj. kada dođe između pozitivnog sukoba nadležnosti Ustavnog suda BiH i ustavnog suda entiteta. Žalba na odluke entitetskog ustavnog suda Ustavnom sudu BiH nije moguća, jer Pravila Ustavnog suda BiH propisuju samo iscrpljivanje redovnih pravnih lijekova pred redovnim sudovima, a također protiv odluka ustavnih sudova entiteta nije moguće podnositi pravni lijek.17 Međutim, Ustavni sud BiH je zauzeo stanovište da ima pravo preispitivanja odluka entitetskih ustavnih sudova u kojima se entitetski ustavi primjenjuju na način koji nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.18
Na kraju ove tematske cjeline potrebno je ukazati i na konkurenciju nadležnosti Ustavnog suda BiH u zaštiti ustavnosti i odluka Visokog predstavnika19 za koje postojenavodi da nisuu skladu s Ustavom BiH. U teoriji nema spora da su ovi akti zakoni u materijalnom smislu, ali je nejasno jesu li i zakoni u formalnom smislu, a oba se aspekta moraju ispuniti da bi se određeni akt okarakterizirao kao zakon i samim tim i mogao biti predmet kontrole Ustavnog suda BiH. U praksi je Ustavni sud BiH smatrao odluke koje je nametnuo Visoki predstavnik, a koje Parlamentarna skupština BiH nije potvrdila, zakonima i u materijalnom i u formalnom smislu.20 Ustavni sud BiH je zaobilazio razmatranje pitanja tko je ovlašteni donosilac zakona, karakterizirao je akt njegovim imenom i publikacijom, što je smatrao da je dovoljno za određenje akta Visokog predstavnika kao zakona Bosne i Hercegovine, koji je podložan ocjeni ustavnosti. Ustavni sud BiH nikada nije osporio ustavnost akta Visokog predstavnika, ali bi odluka o neustavnosti jednog takvog akta proizvela nekoliko dilema - što bi se desilo i tko bi bio odgovoran da provede takvu odluku. Ovo sve ukazuje na to da je potrebno u unutrašnjem javnom sistemu BiH uspostaviti efikasan mehanizam kontrole odluka Visokog predstavnika da bi se moglo ustanoviti jesu li te odluke u skladu s ustavom, odnosno je li njima povrijeđeno određeno ljudsko pravo.
Stupanjem na snagu Amandmana I (jedinog na Ustav BiH), kojim je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine postalo jedinica lokalne samouprave pod direktnim suverenitetom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BIH je dobio još jednu nadležnost („Zaštita statusa i ovlaštenja Brčko distrikta“) - da odlučuje o bilo kakvom sporu u vezi sa zaštitom utvrđenog statusa i ovlaštenja Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji se može javiti između jednog ili više entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili između Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine po ovom ustavu i odlukama Arbitražnog tribunala.21
Ustavni sud Republike Hrvatske
Za razliku od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Republike Hrvatske u ustavu nije označen kao sudska vlast.22 Djelovanje mu je zasnovano na Ustavu Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu23 o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.24 Unutarnje ustrojstvo utemeljeno mu je na Poslovniku Ustavnog suda Republike Hrvatske.25 S druge strane, organizacija i funkcioniranje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je regulirana putem Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (nema zakona o ustavnom sudu iako ga Parlamentarna skupština može usvojiti). Ustavni sud Republike Hrvatske je samostalan i neovisan od tri grane vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske, ali nije iznad njih26 te se može slobodno ustvrditi da je ispravan zaključak pojedinih teoretičara da je, uvjetno rečeno, riječ o „četvrtoj vlasti“ ili „međuvlasti“.27 Čini se da ga je najispravnije odrediti ustavnim tijelom sui generis.28
Osim u nekim aspektima sastava,29 bitna razlika između ovih ustavnih sudova je u nadležnostima, gdje Ustavni sud RH ima daleko više nadležnosti.30 Od nadležnosti koje se mogu naći u ustavnim sudovima generalno, Ustavni sud BiH ima: 1. kontrolu ustavnosti zakona i drugih općih pravnih akata, 2. (indirektno) kontrolu zakonitosti, 3. rješavanje sukoba nadležnosti između državnih organa i 4. apelacionu jurisdikciju. S druge strane, Ustavni sud HR može i: 1. odlučivati o odgovornosti državnih dužnosnika (Predsjednik Republike). 2. kontrolirati ustavnost djelovanja političkih stranaka, 3. kontrolirati ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma (u BiH ga nema u Ustavu) i rješavati izborne sporove koji nisu dani u nadležnost redovnim sudovima i 4. pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te izvještavati Hrvatski sabor o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti.
Zaključci
Danas nema države u Europi, bez obzira na to je li članica Europske unije ili nije, koja nije zasnovala određeni sistem ustavnog nadzora. Nadzor ustavnosti pojedinačnih pravnih akata i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku pokrenutom apelacijom/ustavnom tužbom (nakon iscrpljenja svih redovnih i pravnih lijekova) susrećemo u oba predstavljena ustavna suda. Republika Hrvatska je prihvatila Kelzenov model ustavnog sudovanja. Danas su najopsežnije nadležnosti oba ustavna suda koja se odnose na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, gdje je odlučivanje o ustavnim tužbama/apelacijama obuhvaćalo od početka njihovog egzistiranja oko 85% (Ustavni sud HR) i 90-95% (Ustavni sud BiH) njihovih predmeta. Ustavna tužba/apelacija nisu redovni ili izvanredni pravni lijek, već posebno, dodatno pravno sredstvo, a Ustavni zakon o Ustavnom sudu HR i Pravila Ustavnog suda BiH detaljnije razrađuju pretpostavke za njihovo podnošenje. Ustavni sud BiH (stav 2. člana 18. Pravila Ustavnog suda BiH) tako može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a Ustavni sud Republike Hrvatske će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put u slučaju kad o pravima i obavezama stranke ili o sumnji o optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice (stavak 1. članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske). Nijedan od ova dva suda se prema redovnim sudovima , ne postavlja kao žalbeni, revizijski ili činjenični sud. Oba ustavna suda se u ispitivanju navoda o kršenju ljudskih prava rukovode praksom Europskog suda za ljudska prava. Za razliku od Ustavnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne može kontrolirati i zakonitost propisa u odnosu na zakone BiH, čime bi se pojačala odgovornost entiteta i drugih političko-teritorijalnih jedinica u odnosu na obavezu poštovanja državnih zakona. Kako smo naveli, ovaj ustavni sud može to raditi samo posredno –kada redovni sudovi zatraže ocjenu ustavnosti i zakonitosti propisa kojeg treba primijeniti u rješavanju konkretnog spora, Ustavni sud BiH može ocjenjivati i suglasnost sa zakonom BiH. Budući da je Republika Hrvatska zasnovana na unitarnom principu, njen Ustavni sud, za razliku od bosanskohercegovačkog ne mora ocjenjivati ustavnost odluka federalnih jedinica o uspostavljanju posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama (nadležnost nepoznata u komparativnom ustavnom sudstvu). Za razliku od Ustavnog suda BiH, Ustavni sud Republike Hrvatske može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godinu dana. Od tri ustavna suda u Bosni i Hercegovini, ovu nadležnost ima samo Ustavni sud Republike Srpske. Prethodnu kontrolu ustavnosti zakona nema nijedan od ova dva ustavnog suda, ali Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nešto slično – nadležnost Deblokade Parlamentarne skupštine (član VI.3.f Ustava BiH) - rješava spor u kojem je, prema mišljenju većine delegata jednog od konstitutivnih naroda, predložena odluka Parlamentarne skupštine destruktivna za vitalni nacionalni interes, a pri tome su u Domu naroda iscrpljena sva „parlamentarna sredstva“ za rješavanje ovog pitanja. Ovo je atipičan vid ustavnosudske nadležnosti. Prethodnu kontrolu ustavnosti zakona ima samo Ustavni sud Federacije BiH.
Dr. sci. iur. Davor Trlin, docent na Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo, na predmetima Public administration, Constitutional law i International law and Diplomacy
^ 1 Usp. član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
^ 2 Usp. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 22/14.) i Odluku o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 57/14.). Iako se obično funkcioniranje ustavnog suda regulira posebnim zakonima, to Ustav BiH nije predvidio. Naprotiv, upravo činjenica da je članom VI/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine (koji glasi: “Sud će, većinom glasova svojih članova, usvojiti svoj poslovnik o radu”) ovlaštenje za donošenje vlastitih pravila stavljeno u isključivu nadležnost Ustavnog suda, govori u prilog namjeri ustavotvorca da na taj način osigura neovisnost Ustavnog suda, tako što muje osigurao da sam propisujevlastita pravila postupanja i time onemogući bilo kakvo miješanje u način vršenja nadležnosti koje su mu dodijeljene, a što, također, ukazuje i na naročit položaj koji Ustavni sud ima prema Ustavu Bosne i Hercegovine. Citat iz odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 6/06 od 29. 3. 2008. godine. “…Neovisnost Ustavnog suda implicira činjenicu da je on uređen prema specifičnim pravilima koja su nametnuta i zakonodavcu. Ta pravila, prema tome, trebaju imati ustavnu vrijednost. U nedostatku ustavnih zakona, Ustavni sud mora biti u stanju potpuno neovisno odlučivati o vlastitoj organizaciji i funkcioniranju…”
^ 3 Usp. Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 58/02, od 27.6.2009. godine.
^ 4 Usp. https://www.ustavnisud.ba/bs/ocjena-ustavnosti-zakona
^ 5 “Vrlo je slična situacija i s ocjenom pravne valjanosti propisa u Federaciji Bosne i Hercegovine. I tu Ustav predviđa samo ocjenu ustavnosti kantonalnih ustava, federalnih i kantonalnih zakona, te drugih propisa organa federalne, gradske i općinske vlasti. Istovremeno, Ustav ne predviđa ocjenu zakonitosti kantonalnih zakona i drugih propisa i općih akata koji su doneseni na svim nivoima vršenja vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ovakvo rješenje je potpuno neprihvatljivo, jer se upravo tim aktima najčešće stvaraju protupravna stanja, posebno zato što se prekoračuju granice zakonskog ovlaštenja ili što se u razradi i detaljiranju određenog zakonskog rješenja postupa drugačije od njegovog pravog sadržaja i smisla. Poseban problem u vezi sa zaštitom ustavnosti i zakonitosti u Federaciji Bosne i Hercegovine je u tome što Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine ne može cijeniti pravnu valjanost općih pravnih akata kompanija i drugih privrednih subjekata, kao ni drugih organizacija i institucija koje nemaju karakter državnih organa, odnosno koje su iz tzv. nevladinog sektora (društvene organizacije, udruženja građana, fondacije i dr.). Time je značajan dio pravno reguliranih društvenih odnosa, i to često onih koji su za građanina od prvorazredne važnosti (akti organa zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja, poštanskog saobraćaja, elektrodistribucije, komunalnih usluga i dr.) ostao bez ustavnosudske kontrole i zaštite. Nije pretjerano reći da, kako god ovi organi normiraju određena prava građana, takve norme se mogu nesmetano primjenjivati bez obzira na njihovu pravnu valjanost, s obzirom na to da nije predviđena institucionalna, ustavnosudska zaštita da se iz tih akata eliminiraj ta neustavna i nezakonita rješenja, odnosno da se takvi akti stave van pravne snage.” Neđo Milićević, “Problemi i mogućnosti promjena u ustavnom sistemu BiH”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, LVI-2013, str. 157 i 158.
^ 6 Usp. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U-10/05 i U-7/06.
^ 7 “Ustavni sud se neće upuštati u taksativno nabrajanje elemenata vitalnog interesa jednog naroda. Pojam vitalnog interesa jednog naroda je funkcionalna kategorija i potrebno mu je pristupiti s te tačke gledišta. Ipak, Ustavni sud je, u skladu sa prvom rečenicom člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, zaštitnik Ustava i njime je ograničen u pogledu funkcionalnog tumačenja. U vezi s tim prilikom razmatranja svakog konkretnog slučaja, Ustavni sud će se, u zadatim ustavnim okvirima, rukovoditi vrijednostima i principima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta grupa, i vjera u društvene i političke institucije koje unapređuju učestvovanje pojedinaca i grupa u društvu. S druge strane, zaštita vitalnog interesa ne smije ugroziti implementaciju teorije državne funkcionalnosti, koja je usko povezana sa neutralnim i suštinskim shvaćanjem pojma državljanstva, kao kriterija pripadnosti “naciji”. Drugim riječima, zaštita vitalnog interesa konstitutivnih naroda ne smije voditi umanjenju zaštite prava ostalih i prava manjinskih grupa (etničkih, vjerskih, socijalnih i dr.) i nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva, kao neophodne kategorije moderne državnosti.” Citat iz odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U-2/04.
^ 8 Usp. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U-10/05, 23-25, 27 i odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U-4/02, točka 31, 32 i 33.
^ 9 Usp. Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U 5-98-III i Nedim Kulenović, Pravna priroda i način ostvarivanja vitalnog nacionalnog interesa, magistarski rad, Sarajevo, Pravni fakultet u Sarajevu, str. 72-80. Na ovoj poveznici se mogu naći situacije u kojima su se delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH pozivali na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa: https://www.parlament.ba/Content/Read/39?title=Vitalninacionalniinteres
^ 10 Amandmanom XXXVII na Ustav FBiH, odnosno amandmanom LXXVII i LXXXII na Ustav RS, intervencijom Visokog predstavnika po neprovođenju Odluke o konstitutivnosti naroda. Odredbe o sadržaju vitalnog nacionalnog interesa su identične u ustavima entiteta.
^ 11 Usp. članak IV.A.5.17.a Ustava FBiH. Autor Nedim Ademović ukazuje da je „identitet“ kao element vitalnog nacionalnog interesa dva puta naveden - jednom u drugoj alineji „identitet jednog konstitutivnog naroda“, a drugi put u alineji šest „obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe“. Ovaj autor također smatra da „teritorijalna organizacija“ (alineja 7.) ne bi trebala ulaziti u sadržaj vitalnog nacionalnog interesa, budući da su ekskluzivni etnički teritoriji suprotni s principom konstitutivnosti naroda. Usp. Nedim Ademović, „Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost“, Fond Otvoreno Društvo Bosne i Hercegovine, Puls demokratije (izd), izdanje srpanj – kolovoz 2007.
^ 12 Ljubo Todorović, Ljudska prava u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, Biblioteka Mostovi, Sarajevo, 2004, str. 11-12.
^ 13 Usp. član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
^ 14 Takva obaveza postoji u EU (sadašnji član 267. UEU (ranije član 234. UEU)).
^ 15 Upor. Odluka Ustavnog suda, broj U-11/05, od 26. 5. 2006. godine.
^ 16 Upor. Odluka Ustavnog suda broj U 5/10.
^ 17 Nurko Pobrić, Ustavno pravo, „Slovo“, Mostar, 2000, str. 479.
^ 18 Usp. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP-2821/09, od 26 .3. 2010.
^ 19 Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je, u skladu s članom 5. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, konačni tumač odredbi Dejtonskog sporazuma, a njegove odluke su konačne i obavezujuće za sve organe vlasti u Bosni i Hercegovini. Zaključcima Konferencije za implementaciju mira su uvedena tzv. bonska ovlaštenja Visokog predstavnika. U praksi bonska ovlaštenja na donošenje obavezujućih odluka i mjera kojima se osigurava implementacija Mirovnog sporazuma na cijelom teritoriju BiH i nesmetano funkcioniranje zajedničkih institucija, značila su i pravo Visokog predstavnika da poduzima mjere protiv osoba koje obavljaju javne funkcije (državnih službenika i izabranih javnih funkcionera), pravo proglašavanja i izmjene zakona te suspendiranja važenja pojedinih odredbi ili akata u cijelosti.
^ 20 Usp. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-9/00, od 3. 11. 2000. godine i Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-26/01, od 28. 9. 2001, par. 13.
^ 21 Usp. Amandman I na Ustav Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 25/09.
^ 22 Usp. Glava V Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.), pod nazivom „Ustavni sud Republike Hrvatske“.
^ 23 Ustavni zakoni u RH se donose u postupku za promjenu ustava.
^ 24 Usp. NN 99/99., 29/02., 49/02. Ovo je jedini zakon u Republici Hrvatskoj koji ima ustavnu snagu.
^ 25 Usp. čl. 127. Ustav RH. Članak 2. stavak 4. Ustavnog zakona propisuje: “O primjeni Poslovnika brine se predsjednik Ustavnog suda. Tumačenje Poslovnika daje Ustavni sud." Ovo znači da se pitanja unutarnjeg ustrojstva Ustavnog suda ne smiju uređivati ni zakonima Hrvatskog sabora ni podzakonskim aktima Vlade Republike Hrvatske odnosno tijela državne uprave. Poslovnik Ustavnog suda je jedan od dva poslovnika koja imaju ustavnu osnovu i po svojoj snazi su jednaki zakonu (drugi je Poslovnik Hrvatskog sabora).
^ 26 Ustavni sud Republike Hrvatske je reguliran posebnom Glavom V., dok je uređenje svih tijela državne vlasti, utemeljeno na načelu diobe vlasti, sadržano u Glavi IV. pod nazivom „Ustrojstvo državne vlasti“. Još 1995. je Ustavni sud Republike Hrvatske naveo: „…Kada bi doista bila riječ o trodiobi vlasti na način kako je shvaća predlagatelj, onda bi teško mogao biti objašnjiv položaj Ustavnog suda Republike Hrvatske koji nije svrstan niti u jednu od triju vlasti, a nadzire sve tri državne vlasti u pogledu ustavnosti i zakonitosti, dakako samo u nadležnostima utvrđenim Ustavom. Ustavni sud hijerarhijski ipak nije iznad njih a niti je njihov dio. (...)“: usp. rješenje USRH broj: U-I-143/1995 od 15. veljače 1995. („Narodne novine“ broj 11/95. i 18/95. – ispravak).
^ 27 Duška Šarin, Ustavni sud Republike Hrvatske kao institucionalni zaštitnik ljudskih prava i temeljnih sloboda“ Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 3/2015., str. 757.
^ 28 Usp. Smiljko Sokol: „Odnos Ustavnog suda i tijela sudbene vlasti“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2000., Vol. 50, br. 1-2, str. 55-64.
^ 29 Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom. Dio sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se također bira i imenuje od strane legislative, ali ne od državnog zakonodavnog predstavničkog tijela već od dva entitetska (Predstavnički dom Federacije Bosne i Hercegovine bira četiri, a Narodna skupština Republike Srpske dva), što je izuzetak kada je riječ o federalnim državama. Drugi segment sudaca Ustavnog suda BiH imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava (nakon konzultacija s Predsjedništvom BiH). Ovo je dodatna razlika u odnosu na Ustavni sud RH jer za suca ovog ustavnog suda može biti izabran samo hrvatski državljanin. Prije nego stupe na dužnost, suci Ustavnog suda RH polažu prisegu pred predsjednikom Republike, dok suci Ustavnog suda BiH nemaju obavezu prisege pred nijednim organom vlasti. Slijedeća bitna razlika kod sastava ovih ustavnih sudova je da mandat suca Ustavnog suda traje osam godina, a produžuje se do stupanja na dužnost novog suca u slučaju da do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost, a iznimno najdulje do šest mjeseci. S druge strane, mandat suca Ustavnog suda BiH traje sve dok ne navrši 70 godina života.
^ 30 Odredbe o nadležnosti Ustavnog suda sadržane su u člancima 125., 125.a i 126. te u članku 6. stavku 4., članku 89. stavku 2., članku 95. stavku 6., članku 97. stavcima 2. i 3., članku 105. stavcima 3., 4. i 5., članku 105.a stavcima 2. i 3. i članku 120. stavcima 3., 4. i 5. Ustava Republike Hrvatske.
